“U Podmilačje dolaze bogataši i siromasi, staro i mlado – bez razlike na vjeroispovijesti… Nitko se nikoga ne stidi, niti tko komu klanja, već svi skupa kao rođena braća ponizno mole, traže pomoć i zaštitu sv.Ive..”
Ogromna je predaja o iscjeliteljskim moćima sv. Ive Podmilačkog. Ona je još krajem prošloga stoljeća kod nekih pisaca pribavila ovomu svetištu i epitet “bosanskoga Lourdesa”. Samo od 1959. do 1973. zabilježena su 42 slučaja ozdravljenja.
Čudotvornost svetišta sv. Ive u Podmilačju mnogi od davnih vremena ističu kao sigurnu činjenicu prisutnu u svijesti i u praksi kako katolika tako i pravoslavnih vjernika i muslimana. Fra Antun Knežević piše 1884.: Crkva je na najvišem glasu i kao čudotvorna priznata, i proglašena od cijelog pučanstva bosanskoga bez razlike vjere. Osobito na Ivanj tude se kupe Turci, i Turkinje; Kristjani i Krstjanke u tolikom mnoštvu, kako nigdje u Bosni. Svijet struže kamenje crveno, i nosi ga za lijek. Svaka daščica, svaki kamenčić poštuje se kao kakav sveti ostatak.
Zatim on navodi kako je i njegova majka čuvala kao svetinju i lijek daščicu s krova i komad kreča s pijeskom od crkve sv. Ive, te neke slučajeve ozdravljenja po zagovoru sv. Ive kao i one koji su kažnjeni zbog toga što su pokušali crkvu oskvrnuti i opljačkati. Fra Ignacije Strukić 1897., te neki nepoznati očevidac petnaestak godina kasnije nazivaju Podmilačje Bosanskim Lurdom. Strukić poimenice spominje Stevaniju Pejić r. Čupalović iz Krupe, koja je ozdravila u Podmilačju. Neki ozdravljenici su došli godinu-dvije poslije ozdravljenja u župni ured te zahvaljuju sv. Ivi za ozdravljenje. Oni koji govore o čudotvornosti sv. Ive ili bilježe konkretne slučajeve ozdravljenja čine to ozbiljno i kritički.
Neki nepoznati očevidac piše 1896. da je hodočasika u Podmilačju bilo 7.000-8.000. Godinu dana kasnije, zbog lošeg vremena, došlo ih je samo 2.000, ali opet sa svih strana i svih vjerosipovijesti.
Deset godina poslije toga dopisnik je izvijestio kako se na blagdan sv. Ive zgrne u Podmilačje 8.000-10.000 ljudi osim iz Bosne i Hercegovine također iz Hrvatske, Slavonije, Srbije, iz same Turke, te dodaje da je na svim željezničkim postajama bila tolika navala svijeta da su i teretne vagone morali prikopčavati i puniti hodočasnicima. Svakakvih se može vidjeti ljudi i nošnja! Jedan mi željeznički činovnik kaza da je jutros razgovarao s nekim Turčinom, koji je čak iz Carigrada amo došao i to bosonog iz poštovanja prema sv. Ivi.
Godine 1933. dopisnik piše kako na svetkovinu sv. Ive u Podmilačju prekriju Luke barake, sjenice i šatori hodočasnika, koji su došli od Dunava do Jadrana, od Jedrenja do Carigrada. Bilo ih je oko 10.000. Dvije godine kasnije došlo je preko 12.000 hodočasnika a bilo bi ih još više da nije bi o uskraćen popust na željeznica od 50%. Prema procjeni fra Jospipa Markušića od 1941. na svetkovinu sv. Ive u Podmilačju skupi se oko 8.000-12.000 hodočasnika.
Za vrijeme rata broj hodočasnika opada. Župnik fra Jaraslov Jaranović piše 1944. kako je sa strane malo tko došao.
Poslije rata pa sve do 1959. nije vođena evidencija o proslavi sv. Ive u Podmilačju. Od tada pa dalje imamo dosta pouzdane podatke, koji pokazuju da broj hodočasnika sve više raste. Godine 1959. došli su brojni hodočasnici iz svih krajeva, 1960. bilo ih je 14.000-15.000. Godine 1968. već ih je oko 50.000 s brojnim vozilima domaćih i inozemnih registracija. Tijekom slijedećih 10 godina broj hodočasnika kreće se od 50.000-60.000. Prema pisanju banjalučkog Glasa 1971.u Podmilačje je stiglo oko 3.000 osobnih automobila a 1972. broj vozila toliko se povećao da nije bilo mjesta za parkiranje 2 KM i 1 KM iza Podmilačja. Godine 1974. evidentirano je 185 autobusa a broj hodočasnika iznosio je oko 100.000.
