Svetište sv. Ive u Podmilačju bez sumnje je jedno od najstarijih svetišta u Bosni i Hercegovini. Ono datira, koliko se zna, iz 15.stoljeća. Podmilačka crkva sv. Ive ujedno je i jedina od kamena građena katolička crkva u Bosni i Hercegovini koju Turci nikada nisu srušili i u kojoj su se katolici sakupljali čitavo vrijeme turske vladavine u BiH. Srušila ju je tek u zadnjem ratu vojska tzv. Republike Srpske.
Podmilačje se, koliko se do sada zna, spominje prvi put 1461. u povelji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, koja se sačuvala u Fojničkoj kronici iz 17.stoljeća, gdje se kaže kako kralj: “mnogopoštovanomu, virnom slugi stricu knezu Radovoju za njegova virna, i prava posluženja koja posluži kruni kraljevstva našemu; najprije Gospodinu, i roditelju našemu, dobroga spomenutja Gospodinu kralju Tomašu, i meni Gospodinu kralju Stipanu…,te mu daje u Luci (Dnoluci) grad Komotin, i pokraj njega goru Bočac, i pokraj njega goru Čurničku, i Daljevac do Seoca, Cvitkovića, i Podmilačje selo sobi strane Vrbasa sva ta sela š njihovim pravim međami i kotari, i u Jajcu, i u Jezeru kuće njegove, mline, vrtle i vinograde”.
Bez obzira na to što ima povjesničara koji sumnjaju u autentičnost ove povelje, iz nje se može zaključiti da je ime Podmilačja već davno bilo poznato. Međutim, samo dvije godine nakon ovog spomena Turci su zauzeli Bosnu…
O samom Podmilačju sve do 18.stoljeća postoji tek po koji škrti podatak. Poslije toga nalazimo sve više podataka o Podmilačju i o pojedinim njegovim selima u izvještajima biskupa i apostolskih vikara fra Mate Delivića, fra Pave Dragičevića, fra Marijana Bogdanovića, fra Marka Dobretića, fra Grge Varešanina i fra Augustina Miletića, te u izvještaju provincijala Bosne Srebrene fra Bone Benića. Vjerojatno su postojali i neki drugi arhivski podaci o podmilačkom kraju, ali su oni, nažalost, uništeni kada je 1916. izgorio župni stan u Podmilačju.
CRKVA SV. IVE U PODMILAČJU
Na temelju građevnog materijala i tehnike građenja može se zaključiti da je crkva sv. Ive u Podmilačju sagrađena sredinom 15. stoljeća pod utjecajem kontinentalne i primorske tradicije građenja.
Bila je to mala srednjovjekovna crkva koja je imala sve elemente srednjovjekovnih sakralnih građevina: lađu, svetište, sakristiju i toranj. Bila je dugačka 15,85 a široka 8,50 m, bez sakristije. Lađu, koja je bila u obliku izduženog pravokutnika, zatvarali su zidovi debljine oko jednog metra. Svjetlo je ulazilo u crkvu kroz bočne gotičke prozore. Pročelje, na kojem su stajala vrata široka 123 cm, imalo je bogato profilirani portal. U sredini svetišta presvođena lukom visine 6,35 m, nalazio se zavjetni oltar. Toranj, visok 29, odnosno s križem 37 m, izrastao je iz pročelja crkve. Imao je pet etaža (katova) i bio pokriven visokim krovom od šimle. Gradeći 1910. novu i veću crkvu, fra Jaroslav Jaranović je srušio pročelje i toranj stare crkve kako bi je mogao ugraditi u novu kao pobočnu kapelicu. Tako je, ne misleći u tom trenutku da je ovo bila jedina sačuvana srednjovjekovna katolička crkva u BiH, stradao taj naš izuzetno vrijedan povijesno-kulturni spomenik. Jasno, arhitekt je trebao i mogao naći bolje rješenje. Međutim, ipak je sreća da se o ovom spomeniku sačuvalo dovoljno podataka na temelju kojih se, nakon što su obje crkve minirane, mogao rekonstruirati u prvobitnom obliku.
LEGENDA O PRELASKU CRKVE PREKO VRBASA
I danas se u narodu priča kako je crkva sv. Ive prešla noću iz sela Pšenika, koji se nalazi na lijevoj obali Vrbasa u selo Podmilačje, na desnu stranu preko rijeke, zbog toga što su Turci u nju stjerivali koze. Tom prilikom ostao je u Vrbasu jedan direk koji se, navodno, i sada vidi u vrijeme niskog vodostaja. Ovu narodnu predaju nalazimo zapisanu u Šematizmu Bosne Srebrene od 1864. i ponovljen gotovo u svim slijedećim Šematizmima. Nju prepoznaje i fra Antun Knežević, koji navodi da se o tome sačuvao od Theinera izvještaj upućen papi na latinskom jeziku, koji u hrvatskom prijevodu glasi: O čudesnom prijelazu crkve sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje. Mada nije lako odrediti stvarni sadržaj ove narodne predaje zapisane prije 115 godina a stare sigurno još više, ona svakako ima svoje određeno povijesno značenje. Možda se tim potvrđuje vezanost ove crkve uz grebenski franjevački samostan, koji je postojao negdje u blizini sela Pšenik sve do 1495. godine.
SVETIŠTE U RATU I NAKON NJEGA
Od 22. do 31. listopada 1993, nakon dugih napada Jugoslavenske armije i vojske tzv. Republike Srpske na Jajce i okolinu, sav nesrpski živalj napustio je pod prisilom jajački kraj i otišao u izbjeglištvo, gdje su ostali do povratka odnosno oslobođenja 13.rujna 1995. Tako je bilo i s 8.910 župljana podmilačke župe. Nekoliko mjeseci nakon okupacije Jajca, točnije tijekom mjeseca ožujka, osvajači su minirali i do temelja srušili sve što je vezano za svetište i centar župe u Podmilačju: župnu crkvu, u sklopu koje je bila zavjetna crkva sv. Ive, vanjski oltar, župnu kuću, strehu gdje je izlagan svečev kip, šetnice s klupama za ispovijed i gospodarske objekte.
Nakon nepune dvije godine, točnije 13. rujna 1995, postrojbe HV i HVO-a oslobađaju Jajce i jajački kraj, čime počinje povratku Podmilačje. Srušenu crkvu privremeno zamjenjuje donirani šator, a potom je izgrađena drvena baraka za molitveni prostor ispod ceste i brvnara za stambeni prostor iznad ceste. Povratkom većeg broja župljana počinje izgradnja zavjetne crkvice svetog Ive u onom obliku kakva je bila u vrijeme njezine izgradnje prije više stotina godina, čime je službeno započela obnova svetišta u Podmilačju.
Odmah po povratku, u rujnu 1995. razmišlja se o izgradnji nove velike crkve u Podmilačju i uređenju prostora svetišta.
Ttradicionalno hodočašće svetom Ivi u Podmilačje nakon rata je održano 24. lipnja 1998. i to pored razrušenog svetišta. Misno slavlje predvodio je Vinko kardinal Puljić, zajedno s talijanskim biskupom Rocom i umirovljenim đakovačko-srijemskim biskupom Ćirilom Kosom. Taj dan na hodočašću su bili i hodočasnici iz porušenog i prognanog Gospinog svetišta Kondžila u narodnim nošnjama, te Olova. Taj dan je značajan po tome što je kardinal Puljić blagoslovio povelju za gradnju novoga svetišta.
Idejni projekt poznatog slovenskog arhitekta Marka Mušiča iz Ljubljane prihvaćen je 31. ožujka 2003. godine. Nakon što je dobivena suglasnost Vrhbosanskog ordinarijata, započelo se s gradnjom crkve.